5 razloga zašto vrijedi posjetiti Manastir Hercegovačka Gračanica

1.Izgrađena prema uzoru na Gračanicu na Kosovu, sa originalnim kamenim stubom prenijetim s Kosova.

2.Grob Jovana Dučića, jednog od najvećih srpskih pjesnika koji je izabrao Trebinje za vječni dom.

3.Panoramski pogled koji obuhvata cijelo Trebinje i dolinu Trebišnjice, jedinstven u regiji.

4.Mjesto hodočašća vjernika i posjetilaca svih vjera i uvjerenja, duhovnost bez granice.

5.Simbol veze između Kosova i Hercegovine, istorija utkana u kamen koji je putovao vjekovima.

 

Na vrhu Crkvine brda, odakle pogled seže do Trebišnjice, do starih mahala i do horizonta koji obećava more, stoji crkva koja nije samo crkva. Manastir Hercegovačka Gračanica, Hram Presvete Bogorodice, izgrađen je prema uzoru na najsvetije što srpski narod ima na Kosovu, u gradu koji je htio pokazati da ljepota i vjera nemaju granicu ni geografsku ni vremensku.

I uspjelo mu je.

Kameni stub koji putuje kroz vjekove

Jedan od detalja koji posjetioce najčešće iznenadi u Hercegovačkoj Gračanici jeste stub, originalni kameni stub koji potiče sa same Gračanice na Kosovu. Nije replika, nije kopija, nije simbolična aluzija. To je fizički komad istorije prenijet iz jednog svetog mjesta u drugo, iz jedne epohe u drugu, kao tihi dokaz da se neke vrijednosti ne mogu zadržati na jednom mjestu nego moraju putovati i živjeti svugdje gdje postoji srce koje ih razumije.

Taj stub stoji u Trebinju kao most između dva sveta mjesta, između Kosova i Hercegovine, između prošlosti i sadašnjosti i gotovo svaki posjetilac zastane pred njim duže nego što je planirao.

Grob pjesnika koji je volio Trebinje više od svakog drugog mjesta

Jovan Dučić nije bio samo pjesnik. Bio je diplomat, patriota, čovjek koji je prošao sve prijestolnice Europe i Amerike, koji je govorio s kraljevima i predsjednicima i koji je na kraju svega rekao da želi biti sahranjen u Trebinju. U gradu u koji se uvijek vraćao. U gradu koji mu je, po vlastitim riječima, bio jedino mjesto na svijetu gdje se osjećao potpuno kod kuće.

Dučićev grob u Hercegovačkoj Gračanici nije muzejski eksponat, to je mjesto hodočašća. Pjesnici, čitaoci, ljubitelji književnosti, diplomate i obični putnici koji su nekad otvorili njegovu zbirku i u njoj pronašli nešto što im je ostalo u sjećanju, svi dolaze ovdje. Dolaze da stanu, da ućute i da razumiju zašto je čovjek koji je mogao biti sahranjen bilo gdje na svijetu izabrao upravo ovu stijenu iznad Trebišnjice.

Dučićevi stihovi živjeli su u eleganciji i melanholiji, u ljubavi prema ljepoti koja prolazi i mudrosti koja ostaje. I Trebinje je za njega bilo upravo to, ljepota koja prolazi suviše brzo i koja ga je uvijek povlačila nazad.

Zašto je poštuju vjernici svih vjera?

Sveta mjesta imaju jednu osobinu koja nadilazi vjeroispovijest, ona govore o nečemu što svi ljudi prepoznaju, bez obzira na to kojim jezikom se mole ili kojim putem dolaze do Boga. Hercegovačka Gračanica to posjeduje u posebnoj mjeri.

Ona stoji na vrhu brda kao da pita nebo nešto važno. Pogled koji se pruža s njene terase, na grad, na vodu, na kamene krovove koji pamte osmansko i austrougarsko i moderno doba odjedanput, taj pogled je univerzalan. Nije rezervisan ni za jednu vjeru ni za jedan narod.

Muslimani iz Trebinja dolaze ovdje i sjede na kamenim klupama i gledaju u isto nebo. Stranci bez ikakve vjerske prakse dolaze i šute pred grobom pjesnika kojeg možda nikad nisu čitali. Djeca dolaze i trče bezbrižno po stepenicama ne razumijući ništa od istorije i upravo ta nevinost govori više od bilo kojeg teološkog objašnjenja.

Sveta mjesta koja preživljavaju vjekove nisu ona koja isključuju, ona su ona koja primaju. I Hercegovačka Gračanica prima svakoga. Pogledom koji ne pita odakle dolaziš. Tišinom koja ne zahtijeva da se opravdaš. I Dučićevim grobom koji podsjeća da na kraju svega ostaje samo ono što si volio.

Savjet uredništva Taste and Rate

Posjetite Hercegovačku Gračanicu u sumrak, kada zlatno svjetlo pada na kamene zidove i kada Trebinje ispod počinje paliti prve lampice. To je trenutak koji ne zaboravljate. Hram je otvoren za posjetioce svakodnevno, a brdo Crkvina dostupno je kako i automobilom, tako i pješačkom stazom iz centra grada.